Glazba ili zvuk, čovjek ili pas
Piše: Matej Nedić
Teško je pisati o utjecaju glazbe i opisivati odnos glazbe i čovjeka kao fenomena bez poznavanje jednog i drugog. Teško je i reći išta o tome ovako nasumce, bez nabrajanja ikakvih relevantnih zapažanja i istraživanja na tom području. No, da rasprava ne bi postala iznimno jalova, isplati se zaključivati i bez traženja oslonaca u eksperimentima i ionako slabo pamtljivima podacima. No vrijedi upozoriti da ih je puno napravljeno, od utjecaja glazbe Mozarta na mogućnost pamćenja podataka, pa do utjecaja suvremene rap glazbe na učestalost obiteljskog nasilja kod obitelji.
Razmislimo malo i zastanimo na trenutak. Pored svih parametara suvremenog društva koji su tzv. pokazatelj uspješnosti, gdje svrstavamo i glazbu. Na prvi pogled ne smatramo ju bitnom u računicama oglednima za prosperitet, no nije li lako zamjetljivo da je glazba popratni sadržaj velike većine ljudskih aktivnost (npr. izlasci u grad, okupljanja bilo kakvih uzroka…). Koji su razlozi tome i zašto se određena vrsta glazbe nameće drugim oblicima te umjetnosti?
Schopenhauer je rekao da je glazba izraz čovjekove volje. S obzirom na položaj čovjeka danas i društva u cjelini čini mi se opravdanim reći da je glazba češće izraz sugestije, a ne individualne odvažnosti. Što to smrdi danas, a s čime Schopenhauer jučer nije imao problema? Čini se da vonja nekakav ufrknuti odnos uzajamne koristi koji prevladava u strukturi „modernog“ društva, a tako i ovog našeg hrvatskog, koji ljude stavlja u uloge davaoca i primaoca i vice versa. Time ništa nije prepušteno slučajnosti odnosno sve je prepušteno procjeni u smislu da se svemu vrijednost procjenjuje na temelju korisnosti za procjenitelja i takav se stav njeguje kao standard prema kojemu se kroje pravila. To neizostavno dovodi do daljnjih peripetija, da su vrijednosti sadržane u nama više simbolične i trenutne, odnosno usko ovisne o prilikama i o mogućnosti da nas se iskoristi.
Zvuči loše, kao i svaka otrcana priča koja počinje sa izrazitom kritikom, a ne sugerira bolje, kad zapravo niti ne mora sugerirati bolje već samo ispuniti realna očekivanja. No ono što Schopenhauer nije mogao znati kad je iznio svoju definiciju je, da će naredno stoljeće donijeti neočekivane promjene i time uvelike promijeniti odnos glazbe i čovjeka u smjeru gdje je glazba osobni izraz čovjekovih težnji prema sebi i zbog sebe, do toga da su čovjekove težnje kao takve stavljene u drugi plan, naspram ekonomskog i drugih vrsta probitaka uvjetovanih razvojem koji nas je zatekao i koji je porazio humanizam.
Naravno, teško je govoriti o glazbi kao cjelini, već pritom posebno mislim na procvat komercijalne glazbe koji se predominantno nameće u odnosu na ostale. Zapanjujuće je to da nas takva subliminalna struja odvraća od jasnog prepoznavanja loše kvalitete. Zašto subliminalna? Zbog onih televizijskih poruka koje šišaju iza slike pa nam polako remodeliraju mozak. Jednako tako struktura komercijalne glazbe sa vrlo uskom kreativnom širinom i mnoštvom tekstova jednakih karakteristika liči na to. Ipak smo iznenađujuće povodljivi kad je riječ o preporuci. Kao što je globalna preporuka Lady gaga.
Mi smo kao brodolomci koji plivaju i pokušavaju se uhvatiti za sve na što pluta, no sve potone. Plivamo i dalje i tražimo bilo što, no ne shvaćamo da smo se zbog traženja umorili i da više ne možemo plivati do obale, a jednostavno smo mogli odmah nakon potonuća brodu početi plivati prema obali. Manjak samoinicijativnosti i odvažnosti i strah od lažnih autoriteta. Naravno da se ne trebamo čuditi što tonemo.
Valjda ćemo nešto do dna i shvatiti. Osim ako dna nema.